Azierbajdžanskaja kulturnaja ekspansija ŭ Biełarusi stavić pytańni i vyklikaje reakcyju.
U 2010-m u Muzyčnym pastavili kamiedyju «Aršyn mał ałan» («Viasielny bazar») Uzieira Handžybiekava. Sioleta ŭ Opiernym — balet «Siem pryhažuń» Kara Karajeva. U płanach Muzyčnaha na nastupny hod — balet Fikreta Amirava «Tysiača i adna noč»…
Va ŭsich pastanovak jość supolnaja rysa: padtrymka Ministerstva kultury i turyzmu Azierbajdžana. Heta značyć, finansavańnie, častkovaje ci poŭnaje.
Častka Jeŭropy ci SSSR?
Zdavałasia b, ničoha dziŭnaha. Teatram, jakija žyvuć na dziaržaŭnych datacyjach, zaŭždy brakuje finansavańnia. Kalektyvy z hatoŭnaściu prymajuć zamiežnuju dapamohu. Naprykład, licenziju na miuzikł «Viestsajdskaja historyja» dla Muzyčnaha teatra vykupiła pasolstva ZŠA. Śpiektakl «Ofis» u Kupałaŭskim pastavili pry spryjańni niamieckaha Instytuta imia Hiote.
Kulturnickaja stratehija zaŭždy zaležyć ad palityki i cyvilizacyjnaha vybaru. Dla pradstaŭnikoŭ niezaležnaha hramadstva Biełaruś — častka Jeŭropy. Tamu sumiesnyja prajekty ładziacca ź jeŭrapiejskimi partniorami — Instytutam imia Hiote, Polskim instytutam u Minsku i h.d.
A voś dziaržaŭnaja ideałohija aryjentujecca na kolišni saviecki dośvied i apieluje da raniejšych suviaziaŭ. Kłasičny prykład — dziaržaŭny knižny prajekt «Suhučča sercaŭ». Zapłanavany vychad 11 vypuskaŭ. U ich musiać drukavacca proza i vieršy biełaruskich aŭtaraŭ i pradstaŭnikoŭ adnoj z krain SND.
Takaja praktyka mieła miesca ŭ saviecki čas. Knihi najlepšych nacyjanalnych aŭtaraŭ pierakładalisia na movy inšych «bratnich respublik». Inšaje pytańnie — nakolki paezija Kupały była aktualnaja ŭ Centralnaj Azii?
Zachad jość Zachad, Uschod jość Uschod
Azierbajdžanskija inicyjatyvy možna ŭsprymać mienavita ŭ takim, postsavieckim, rečyščy. Ale biełarusy — jeŭrapiejcy, na jakich mocny ŭpłyŭ zrabiła rasijskaja kultura. Dla našych suajčyńnikaŭ bližejšaja zachodniaja tradycyja. Kultura krain Azii maje inšyja cyvilizacyjnyja karani (naprykład, isłamskija). Ich mastackaja pradukcyja pabudavana na inšych pryncypach (naprykład, joj ułaścivyja suziralnaść i miedytatyŭnaść).
Atrymlivajecca paradoks: pradstaŭniki Uschodu imknucca prezientavać u inšaj krainie nie štości sučasnaje abo suhučnaje jaje tradycyjam, a samaje što ni na jość kłasičnaje. Ale dla biełaruskaha spažyŭca ich kłasika byvaje niezrazumiełaj, a tamu čužoj. Bo tolki najlepšyja tvory mastactva, stvoranyja pradstaŭnikami peŭnaj cyvilizacyi, stanoviacca zdabytkam usiaho śvietu. Naprykład, pra litaraturu Łacinskaj Amieryki my miarkujem pavodle knih Markiesa abo Borchiesa. A aŭdytoryjaj bolšaści astatnich piśmieńnikaŭ zastajucca žychary rehijona.
Azierbajdžan — prykład?
I inšaje pytańnie. Ci hatova Biełaruś da takoj ža metaskiravanaj kulturnickaj palityki, jak Azierbajdžan? Prykład azierbajdžancaŭ nadzvyčaj pakazalny.
Pradstaŭniki dyjaspary prysutničajuć na ŭsich śpiektaklach, kancertach, jakija niejkim čynam prezientujuć kulturu krainy. Ale ich reakcyja (mora kvietak i kryki «Brava!») pakrysie farmuje hramadskuju dumku. Bo abjadnoŭvaje nacyju mienavita kultura.
Dyk, moža, Azierbajdžan ładzić imprezy nie tolki dla stvareńnia imidžu ŭłasnaha grandeur? A kab azierbajdžancy paŭsiul zastavalisia azierbajdžancami?
Miarkuju, z azierbajdžancaŭ treba brać prykład. Ale tolki častkova. Bo kali kiravacca ich łohikaj, treba było b pastavić u Baku za biełaruskija hrošy «Tutejšych»… Ale spačatku nam by adnavić pastanoŭku «Tutejšych» u Minsku.
-
U Homielskim dramatyčnym teatry — kadravyja čystki. Znoŭ praz «palityku»
-
«Budzie śmiešna i baluča»: «Kupałaŭcy» prezientujuć zaŭtra novy śpiektakl. U hałoŭnych rolach — Manajeŭ, Biełachvościk, Harcujeva
-
«Rašeńnie pryjšło zvonku». Što adbyvajecca ŭ viciebskim teatry, dzie ŭ śpiektakli prahučała «Žyvie Fłandryja!» i pačałasia čarada zvalnieńniaŭ?
Kamientary