U Biarezinskim zapaviedniku amal sutki šukali piensijanierku, jakaja zabłukała ŭ lesie
61‑hadovaja žycharka vioski Słabada Dokšyckaha rajona amal sutki błukała pa lesie. Žančyna pajšła ŭ jahady ŭ sieradu ŭdzień, ale da viečara nie viarnułasia, i svajaki źviarnulisia ŭ milicyju.

U pošukach udzielničali milicianiery z sabakam, ratavalniki i miascovyja žychary. Pošuki byli składanymi, bo daviałosia abśledavać terytoryju pamieram kala 800 kvadratnych kiłamietraŭ, a bolš za pałova hetaj płoščy — bałoty. Miescaznachodžańnie piensijanierki šukali pieššu i z dapamohaj kvadrakoptara.
Praz sutki žančynu znajšli supracoŭniki kryminalnaha vyšuku i inśpiekcyi. Miedycynskaja dapamoha joj nie spatrebiłasia. Piensijanierka padziakavała ŭsim, chto ŭdzielničaŭ u jaje ratavańni.
Darečy, padobny vypadak adbyŭsia tydzień tamu — u tym ža rajonie znajšli 65‑hadovuju žančynu, jakaja taksama zabłukała ŭ lesie. Jaje šukali dzieviać hadzin.
U Lepielskim rajonie z bałota vyciahvali piensijanierku, jakaja praviała tam bolš za sutki
«Nadziei nie było znajści jaje žyvoj». 78‑hadovaja biełaruska čatyry dni praviała ŭ lesie bieź ježy i vady
Minčuk na «Leksusie», jaki tajamniča źnik i jakoha šukali niekalki dzion, sam pryjšoŭ na zapraŭku pad Łahojskam
Kamientary