Vierš u prozie.
Hanarusia, bo zavusia biełarusam, hanarusia i hublajusia, bo mianie ŭžo daŭno chočuć vyniščyć, bo ja vialikaja pahroza dla statystyki i čyichści mar…
Ja nie viedaju, što budzie ŭ nastupny momant, zamykajusia na tryccać try zamki, pierastaju isnavać u adzinocie, śpiavaju samotnyja pieśni ŭ poli dy lesie, siarod ludziej, čyje sercy vielmi składana ŭzrušyć. Poŭniusia śviadomaściu, bo prahnu praŭdy isnaha, prahnu mocy volna dychać saśmiahłym pavietram, u hetaj krainie, sa smakam kamunizmu…
Nahadaj mnie, Baćkaŭščyna, jak piaje sałaviej, krani maju dušu jaho žałobnaj pieśniaj, bo ja ačarśćvieły ad bolu, niby toj pień… Abudzi ŭva mnie smahu ahniu, bo prahnu hareć, adkryvajučy žyćcio, ciačy krynicaj žyvoje vady, lacieć, niby aroł u vyšyni, napaŭniajučy isnaje śviatłom paznańnia navakolnaha suśvietu… Ažyćciavić toje, na padabienstva čaho byŭ stvorany, adčuvajučy kirunak majho paklikańnia, dasiahać svaich maraŭ, uhladajučysia ŭ kožnaha ź luboŭju i pavahaj, być saboj…
Kryčać ab praŭdzie, dakranajučysia, uzrušać sercy, jakija prahnuć žurbotnaje pieśni sałaŭja ŭ hłuchoj načy, pierapaŭniajučy isnaje luboŭju i prahnieńniem voli… Śpiavać pieśniu nabližeńnia śvitanku... Kab pavieryŭ harotny narod u toje što jon ažyćciaŭlaje svaju historyju, što tolki jon moža zrabić svajo ščaście…
Kab viedaŭ kožny pra toje, što jon źjaŭlajecca centram Suśvietu, nie apuskajučy ruk, mieŭ moc pieratvarać dumki ŭ materyju… Vieryŭ i źmianiaŭ navakolle, poŭnaje śloz i spadziavańniaŭ…
Ja vieru ŭ toje, što moj harotny narod pieramoža zło, nie apuścić ruk, nie daść strachu vaładaryć u našym žyćci, nie daść mocy tym, chto siońnia źnievažaje, pierakonvajučy, što my prosta skacina…
Raspluščy vočy, znajdzi praŭdu, zmahajsia za siabie, za žyćcio, za toje, što sapraŭdy maje canu, za toje, što tabie dadziena ad pačatku… i pieramahaj… Nie vier u svaju słabaść i strach, bo ty centr suśvietu i adkazny za toje, što adbyvajecca vakoł ciabie…
Kamientary