Jak stała viadoma Našaj Nivie, Uładzimira Mackieviča padazrajuć u arhanizacyi ci ŭdziele ŭ dziejańniach, što parušyli hramadski paradak, pa «narodnym» art. 342 KK. Dopyt u jakaści padazravanaha nie pravodziŭsia.
Pieratrus pravodzili pa miescy žycharstva i pa miescy rehistracyi. Siłaviki zabrali ŭsie elektronnyja nośbity infarmacyi, niekatoryja dakumienty. Advakat Dźmitryj Łazavik źviartaje ŭvahu, što z Mackievičam pravodzili «apieratyŭnuju razmovu», padčas jakoj jamu nienaležnym čynam patłumačyli jaho pravy. Katavańniaŭ z boku siłavikoŭ nie było.
Pa słovach advakata, Uładzimir adčuvaje siabie narmalna, badzioraść i pačućcio humaru nie straciŭ. Vinu nie pryznaje, svoj ciapierašni stan usprymaje pa-fiłasofsku.
Ciapier čytajuć
«Ja suprać. Movy, jakija pakinuli paśla siabie kałanizatary ŭ Afrycy, stali šlacham da cyvilizacyi». Aleksijevič adkazała, jak stavicca da admovy ad ruskaj movy va Ukrainie
«Ja suprać. Movy, jakija pakinuli paśla siabie kałanizatary ŭ Afrycy, stali šlacham da cyvilizacyi». Aleksijevič adkazała, jak stavicca da admovy ad ruskaj movy va Ukrainie
«Jak Volski prychodziŭ ź pieratrusam da Kołasa, a Krapiva i Hlebka danosili na kaleh». Apublikavanyja žachlivyja ŭspaminy Ryhora Biarozkina pra represii 1920—1940-ch
«Jak Volski prychodziŭ ź pieratrusam da Kołasa, a Krapiva i Hlebka danosili na kaleh». Apublikavanyja žachlivyja ŭspaminy Ryhora Biarozkina pra represii 1920—1940-ch
«U turmie ja lubiŭ vynosić śmiećcie». Historyja Mandeły, jaki razumieŭ, što niemahčyma zamanić voraha ŭ zasadu, kali nie viedaješ, jak myślać jaho hienierały

Kamientary