Žyćciovyja ściežki Franaka Alapnoviča
dziesiać miachoŭ biełaruskaj historyi
Naš słavuty tvorca Francišak Alapnovič naradziŭsia ŭ 1883 h. u Vilni, u siamji źbiadniełaha Karala j Maryi. U škole Franak Alapnovič nia bliskaŭ talentam, razumiejučy, što nielha da času pakazvać jaho rasiejskamu imperyjalizmu. Tamu j siadzieŭ dziela kanśpiracyi pa dva hady ŭ adnoj klasie.
Adzinaje, što dobra davałasia chłopcu, dyk heta malavańnie. Nastaŭnik byŭ pradvieśnikam Maleviča, a Franakavy čornyja kvadraty byli samyja čornyja i samyja kvadratnyja va ŭsioj škole. Asabliva ŭdały kvadrat atrymaŭsia na paradnym partrecie samadzieržca ŭsiaje Rusi Mikałaja II. Paśla takoha mastackaha aktu Franak zmušany byŭ u śpiešnym paradku kinuć himnaziju. Nie zapłaciŭšy navat za apošnija dva hady navučańnia, jon padaŭsia ŭ volny śviet, a dakładniej — u chimika-techničnuju škołu, što chranična pakutavała na niedabor, bo tudy imknulisia trapić adno esery-bambisty.
Paśla niaŭdałaha praktyčnaha ispytu pa chimii, Franak Alapnovič źbiahaje z pažaryšča škoły ŭ nieviadomaje razam z vandroŭnaj batlejkaj. Niekalki hadoŭ razam z artystami jon badziaŭsia pa Ŭschodniaj Eŭropie, spaścihajučy azy aktorskaha majsterstva. Navat u karčmie, kali kalehi adpačyvali, Franak nastojliva pracavaŭ nad vobrazam pjanaha Nieścierki.
U 1908 hodzie jaho łoviać i departujuć u Vilniu. Tam Alapnovič stvaraje humarystyčny časopis “Piarkunas”, ale letuvisy nie razumiejuć jahonych žartaŭ i vydańnie bankrutuje. Z hora Franak publikuje ŭ biełaruskim druku paru artykułaŭ pra finansavyja spekulacyi ŭ časie rasiejska-japonskaj vajny i prosić palityčnaha prytułku ŭ Krakavie.
Potym, zmučany tuhoj pa Radzimie, viartajecca ŭ Vilniu j traplaje ŭ turmu na hod: pa jahonaj spravie Mikałaj II vydaŭ asobny dekret.
U chutkim časie Vilniu zajmajuć kajzeraŭskija vojski, jakija pryznajuć biełarusaŭ za asobnuju nacyju, a Alapnoviča — za dramaturha. Franak rehistruje dramatyčny hurtok, vydaje pjesy “Na vioscy” (jaje paśla skarystaŭ u jakaści scenaru režyser Ł.Hałstrem) i “Kaliś” (z žyćcia narkamanaŭ).
Adnačasova Alapnovič vykładaje ŭ škołcy, pracuje pažarnikam, karektaram biuleteniu “Homan”, kantraloram elektryčnych ličylnikaŭ i jašče maluje partrety turystaŭ pry Vostraj Bramie.
Žyćciovyja niahody nia źmienšyli jahonaje lubovi da čornych kvadrataŭ. Upryhožyŭšy hetaj fihuraj vyjavu kajzera Vilhielma, što visieła ŭ vilenskaj vajskovaj kamendatury pobač z elektryčnym ličylnikam, Alapnovič zmušany byŭ uciakać praz front u saviecki Miensk. Dabirajecca jon tudy za 8 dzion, uščent staptaŭšy novyja “Salamandery”.
U Miensku z rekvizytaŭ teatru Hałubka Franaku dajuć halošy “Čyrvony trochkutnik”, himnaściorku j halife. U takim harnitury jon dałučajecca da pracy trupy. Krychu razabraŭšysia ŭ sutnaści savieckaj ułady, Francišak piša ṕjesu “Strachi žyćcia”. Siabry pačynajuć miakka raić jamu pieraklučycca na aśvietnickuju pracu, kali j nadalej choča bačyć biełych miedźviadzioŭ tolki na malunkach. Ni radyjo, ni telebačańnia ŭ biełaruskich vioskach tady nie było: balšaviki nie pravodzili tudy elektryčnaść, kab sialanie nie hladzieli polskich parnafilmaŭ j nie zryvali chlebanarychtovak. Adzinym srodkam padvyšeńnia kulturnaha ŭzroŭniu narodu moh stacca teatar. I Alapnovič piša brašuru-dapamožnik “Teatar na vioscy”. Los bolšaj častki nakładu nieviadomy — złaśliŭcy śćviarždajuć, što jana pajšła na samakrutki.
Zrazumieŭšy marnaść aśvietnickich namahańniaŭ, Franak kidajecca ŭ kamercyju. Jon piša praciah Kupałavaha bestselera “Paŭlinka”. Nasyčanyja blizkimi narodu erotykaj i pjanstvam, “Zaručyny Paŭlinki” vyklikali škvał krytyčnych recenzijaŭ i tryvałyja anšlahi. Zajzdroślivy Sajuz piśmieńnikaŭ padaje na jaho ŭ sud za parušeńnie aŭtarskich pravoŭ. Tady Alapnovič viartajecca ŭ Vilniu j dapisvaje tam svaju dramu “Mańka”, ale dziela bolšaha pośpiechu nazyvaje jaje “Dryhva”.
Pryhniečany polskimi panami zachodniebiełaruski narod, pabačyŭšy afišy, chłynuŭ u teatry. Sotni sialanaŭ kinulisia da kasaŭ, niesučy kryvioju zaroblenyja złotyja. Ale ŭ finale hledačy, jakija vosiem aktaŭ čakali źjaŭleńnia dzieda Tałaša, zrazumieli, što ich padmanuli, što nijakaja heta nie “Dryhva”, i pačali kryčać “Aŭtara! Aŭtara!”, majučy na mecie spahnać ź jaho zaroblenyja kryvavym mazalom “złatuŭki”. Alapnovič nie zaryjentavaŭsia i vyjšaŭ... U nastupnuju chvilinu jon uciakaŭ ad raźjušanaha natoŭpu ŭ bok vakzału, udajučy, što śpiašajecca ŭ Miensk, na seminar pa refarmavańni movy.
U BSSR Alapnoviča sustreli z salutam, pachvalilisia pośpiechami biełarusizacyi j pačali vazić pa restaracyjach. Urešcie, pjanamu i źniasilenamu, prapanavali zastacca ŭ BSSR. Francišak dryhotkaj rukoj padpisvaje zajavu i addaje zamiežny pašpart. 1 studzienia 1927 h. jaho pasadzili na 10 hadoŭ za špijanaž na karyść Salvadoru.
Franak budavaŭ kamunizm u adnoj asobna ŭziataj turmie až da 1933-ha, pakul jaho, dziakujučy pratekcyi ŭ administracyi prezydenta RP, nie abmianiali na Cieraškieviča, jaki prajhraŭ u damino ahientu defenzyvy ŭsiu kasu Hramady.
U Vilni Francišak vydaje nastalhičnuju knihu “Ŭ kapciuroch HPU”.
Stalin, daznaŭšysia pra heta, zabaraniŭ pieravodzić Alapnovičaŭ zarobak u polskija banki j zaroksia mianiacca palitviaźniami z kapitalistyčnym śvietam. A paśla čarhovaha pieravydańnia, u vieraśni 39-ha, rušyŭ z Čyrvonym vojskam na Polšču — łavić Alapnoviča. Toj chavaŭsia jak moh: unačy piłavaŭ drovy pa vioskach, udajučy siabie za batraka, a ŭdzień chavaŭsia ŭ bahnie, dychajučy praz sałominku j razvažajučy, uciakać da niemcaŭ ci nie. Adnak tyja pryjšli sami. Francišak viartajecca ŭ Vilniu j pačynaje vydavać tam “Biełorusskuju hazietu” — praŭda, nie pa-rasiejsku (niemcy nie dazvolili).
U 1943 hodzie jon piša svaju apošniuju kamedyju “Kruci nie kruci — treba pamiarci”. A praz hod streł nieviadomaha terarysta pierarvaŭ jahonaje žyćcio...
Adnak uvažlivy čytač zaŭvažyć dvuchsensoŭnaść u naźvie apošniaj pjesy. Niekatoryja emihracyjnyja krynicy śćviardžajuć, što Alapnovič, jaki pradbačyŭ parazu niemcaŭ, inscenavaŭ svajo zabojstva j tajemna źjechaŭ u Łacinskuju Ameryku. Zamiest jaho pachavali akoŭca, trup jakoha Francišak vykupiŭ u palicyi šče ŭ 1942-m i pierachoŭvaŭ u knižnaj šafie, ryzykujučy žyćciom i zdaroŭjem.
Što stałasia z Alapnovičam na čužynie, dakładna nieviadoma. Mała chto ź śviedamych biełarusaŭ hladzić łacinaamerykanskija teleseryjały, a daremna: u “Panu ministru” i “Niaskončanaj dramie” možna adčuć znajomy styl...
Rusłan Raviaka
Kamientary