Dziaŭčynka Viasna siadzić na paddašku krainy,
chavajecca ad suvorych ludziej i baćkoŭ,
čyrvonaje pje vino, palić, čytaje naviny
ad virtualnych vorahaŭ i niaisnych siabroŭ.
Śmiajejeca chrypłym, prakuranym hołasam
nad zaprašeńniami ŭ hości i ŭsich pasyłaje naŭprost
słovami Harsia Łorki, a bolej — Kupały i Kołasa,
bo tak zadziaŭbaŭ hety viečny šlubny ŭzrost,
kali kavalery adno pahulajuć i kinuć,
cnotu iznoŭ atrymaŭšy amal zadarma,
dy jość supakoj: usich niaŭdziačnych nachilić
u lepšym vypadku — leta, u horšym vypadku — zima.

Kamientary