«Lacić, trymcić, nievymoŭna źziaje na čornaj koŭdry rodnych niabios maja samotnaja i niamaja, maja adzinaja zorka-los». Turemny vierš Kaciaryny Andrejevaj
Žurnalistka Kaciaryna Andrejeva, asudžanaja na 2 hady pazbaŭleńnia voli za vykanańnie svajoj prafiesijnaj dziejnaści, piša ŭ kałonii vieršy. Zvyčajna jany nie dla publikacyi, ale adzin, napisany jašče ŭzimku, jaje muž, taksama žurnalist Ihar Iljaš apublikavaŭ u Fejsbuku.

Nad biełym polem —
Zimovym moram,
U cišyni
I siarod turbot,
Nad maim ščaściem
I maim bolem
Katory miesiac,
Jaki ŭžo hod
Lacić, trymcić,
Nievymoŭna źziaje
Na čornaj koŭdry
Rodnych niabios
Maja samotnaja
I niamaja,
Maja adzinaja
Zorka-los.
Ja joj malusia,
Jaje bajusia,
Jaje sprabuju
Nie zaŭvažać.
A pryjdzie čas —
Nazaŭždy spyniusia
Pad zornym pozirkam
Spačyvać.
Pakul błukaju
Hłuchoju ściežkaj,
Dzie źvier pakinuŭ
Svaje ślady,
Užo nie strašna,
Užo nie śmiešna,
Užo nijakaj
Niama biady
U tym, što ścichli
Navokał pieśni
A zamiest pieśniaŭ —
Chrumściać chrybty.
U lubym krai,
Dzie napradvieśni
U akno astrohu
Mnie źziaješ Ty.


Kamientary