Uładzisłaŭ Achromienka: Kazionny patryjatyzm biełarusam nie dapamoža
Biełaruski piśmieńnik Uładzisłaŭ Achromienka užo siamnaccać hadoŭ žyvie ŭ Čarnihavie. Knihi jahonyja vychodziać pieravažna ŭ mienskich vydaviectvach, dzie ich apošnim časam pačali cenzuravać. Čym adroźnivajecca ŭkrainskaja svaboda tvorčaści ad biełaruskaj? Za što va Ŭkrainie lubiać biełaruskuju litaraturu? Kali zakončycca vajenny kanflikt u Danbasie?
— Uładzisłaŭ, apošnim razam vy pryjaždžali ŭ Biełaruś dva hady tamu. Zhadaŭšy baradulinski radok «treba doma byvać čaściej», najpierš chaču zapytacca: čamu tak redka byvajecie doma? Niaŭžo pryciahnieńnie radzimy ŭžo nia dziejničaje?
— Pryciahnieńnie radzimy, biezumoŭna, dziejničaje. Ja ŭsio ž biełarus, pišu na biełaruskaj movie i sny śniu pa-biełarusku. Apošnija dva hady ja prosta nia moh pryjechać. Sprava ŭ tym, što letaś uvieś Čarnihaŭ pieražyŭ praŭdzivy žach. Na miažy z Čarnihaŭskaj vobłaściu stajała vializnaja rasiejskaja vajennaja hrupoŭka dla nastupu na Kijeŭ, i my razumieli, što ničoha nielha zrabić. Razumiejecie, samaja zručnaja daroha z Rasiei na Kijeŭ lažyć praz Čarnihaŭ, i ź jaho pasprabavali b zrabić jašče adno Debalcava. Ale Čarnihaŭ — heta nie Debalcava, nie Słaviansk, nie Kramatorsk, nie Danieck i nie Łuhansk. Jasna, što ŭ nas pačałasia b vielmi mocnaja partyzanskaja i padpolnaja vajna. A ŭ mianie tam siamja, dačka, i ja musiŭ dumać, što rabić.
— Hetym razam pryjechaŭšy na radzimu, vy apynulisia ŭ Biełarusi pad śviatočnymi salutami — adznačaŭsia Dzień Niezaležnaści. Vas niejkim čynam usie hetyja narodnyja hulańni zakranajuć?
— Ja nie liču, što 3 lipienia — Dzień Niezaležnaści. Naša sakralnaja data — 25 sakavika. Toje, što śviatkujecca pad vyhladam dnia niezaležnaści, usie hetyja narodnyja hulańni 3 lipienia — heta chutčej śviata hopnikaŭ. Usie ž narmalnyja ludzi źjaždžajuć ź Miensku — chto na lecišča, chto na rybałku, chto ŭvohule za miažu, kab usiaho hetaha žachu nia bačyć. Natoŭpy hapaty ź pivam, maciuki, proćma pryježdžych i bieźlič milicyjantaŭ na vulicach. Heta nia śviata. Śviata nia moža być z napruhaj, nia moža śviatkavacca z prymusu. I masavaść tut nie pry čym. Kali ŭ 1933 hodzie Hitler atrymaŭ pieramohu na troch referendumach, jaho vitali šalonyja natoŭpy ludziej. Ale ci byŭ heta narod? Pradstaŭnikom narodu byŭ, naprykład, piśmieńnik Erych Maryja Remark. Jość znakamitaja fatahrafija, na jakoj dźvie ci try tysiačy čałaviek stajać, vyciahnuŭšy ruku — «Chajl Hitler», i tolki adzin čałaviek pryncypova ruku nie ciahnie. Hety čałaviek i jość dla mianie narod. Bolšaść arytmetyčnaja nie zaŭsiody maje racyju.
Uładzisłaŭ Achromienka z ukrainskim piśmieńnikam i pierakładčykam biełaruskaj litaratury Alaksandram Irvancom
— Niadaŭna sajuzy piśmieńnikaŭ Ukrainy i Biełarusi zasnavali litaraturnuju premiju imia Michasia Žyźnieŭskaha. Heta paspryjaje ŭzajemazbližeńniu našych litaraturaŭ?
— U mianie adrazu pytańnie: čamu imia Michasia Žyźnieŭskaha? Pry ŭsioj biezumoŭnaj pavazie da Žyźnieŭskaha, jon usio ž nia byŭ litarataram.
— Dyk i Nobel nia byŭ litarataram, a premija jaho imia isnuje.
— Nobel byŭ fundataram. Heta ŭsio ž roznyja rečy. Biełaruska-ŭkrainskaj premii bolš słušna było b nadać imia Aleny Telihi — ukrainskaj piśmieńnicy biełaruskaha pachodžańnia.
— Kali nie pamylajusia, jana ŭznačalvała ŭkrainski Sajuz piśmieńnikaŭ padčas niamieckaj akupacyi?
— Tak, i była rasstralanaja ŭ Babinym Jary hitleraŭcami. Što potym nie pieraškodziła savieckim historykam prypisać joj kalabaracyjanizm i zdradu. Što da ŭzajemazbližeńnia litaraturaŭ. Niadaŭna ja byŭ na «Knižnym arsenale» ŭ Kijevie, i chaču padzialicca nazirańniami. Tam biełaruskamu piśmieńniku, kab pryciahnuć da siabie ŭvahu, dastatkova było ŭhołas pačytać što-niebudź pa-biełarusku. Praz try chviliny tam užo stajała i ŭvažliva słuchała čałaviek z paŭsotni. Cikavaść va Ŭkrainie da biełaruskaj litaratury vielmi vialikaja. Pa-pieršaje, ukraincy sapraŭdy bačać u nas bratoŭ. Pa-druhoje, biełaruskaja litaratura, jak i ŭkrainskaja, maje kalanijalnaje savieckaje minułaje, i jany šmat u čym suhučnyja. I pa-treciaje, usio ž u nas vielmi blizkija movy, my razumiejem adzin druhoha bieź pierakładčyka. Jak na moj pohlad, hetyja składniki i jość pryčynaj takoj cikavaści. Darečy, u horadzie Ternopali jość vydaviectva, jakoje ŭznačalvaje Jury Zavadzki. Jon ciapier vydaje cełuju seryju biełaruskich paetaŭ, vydaje, padkreślivaju, na biełaruskaj movie! I biełaruskamoŭnyja knihi kuplajucca va Ŭkrainie. Heta nievierahodna, ale tak jość.
— U sacyjalnych sietkach vy rezka krytyčna vykazvajeciesia pra sučasny litaraturny praces u Biełarusi. Byccam by ŭkrainskija piśmieńnickija asiarodki ŭsprymajuć vas bolš prychilna, čym biełaruskija. Z čym heta źviazana?
— Pryčynaŭ niekalki. Pa-pieršaje, apošnija hady ja značna čaściej kantaktuju z ukrainskimi kalehami, čym ź biełaruskimi. Pa-druhoje, vidać, žyvučy va Ŭkrainie, ja nabraŭsia škodnaha virusu svabody — svabody vykazvańnia, svabody dumki. I niekatoryja rečy, jakija ja baču ŭ Biełarusi, dla mianie na siońniašni dzień całkam nieprymalnyja. Skažam, u Miensku ja sustrakajusia z kalehami, klasnymi prazaikami i paetami, i jany mianie pytajucca: a ty nie baiśsia tak pisać?! Ja nie razumieju, jak možna bajacca pisać?! Bačycie, u ich, jak vyhladaje, uklučajecca ŭnutrany samacenzar — pra heta pisać nielha, pra toje nielha. Kali, skažam, napisać pra biełaruskuju viosku biez ahraharadkoŭ i dažynak, to ŭ aŭtara mohuć uźniknuć prablemy, jaho syna mohuć vykinuć z vučoby, pastaviŭšy try dvojki, jaho žoncy nie praciahnuć kantrakt i h.d. Čałaviek adrazu samaabmiažoŭvajecca. I ŭ mianie pytańnie: jak ža vy, chłopcy i dziaŭčatki, uvohule pišacie? A ja, žyvučy va Ŭkrainie, nijakich zabaronaŭ nia baču. Ja mahu napisać knižku ŭ Čarnihavie, vydać jaje ŭ Miensku. Choć apošnim časam pieraškody ŭźnikli i ŭ vydaviectvach. Prykładam, z knihi «Muzy i śvińni» vydaviec paprostu vykinuŭ adnu navelku sa słovami: «Heta strašna drukavać».
— A pra što była taja navelka?
— Jana mieła davoli krasamoŭnuju nazvu — «Jak adzin ukrainski parubak da śmierci napałochaŭ Kučmu, Łukašenku i Pucina». Mnie vydaviec tak i skazaŭ: «Kali ja jaje nadrukuju, u mianie adbiaruć licenziju i pasadziać».
— A jak reahuje ŭkrainskaja litaratura na vajnu na paŭdniovym uschodzie?
— Ja dumaju, rana havaryć pra źjaŭleńnie vialikaha prazaičnaha tvoru — ramana ci apovieści. Padziei jašče vymahajuć svajho asensavańnia, jany jašče nie zakončanyja. Zhadajcie, u toj ža biełaruskaj litaratury tvory pra vajnu, choć «Kachany horad», choć apovieści Vasila Bykava, źjavilisia praz šmat hadoŭ paśla vajny.
— Nu, «Kachany horad» Antona Adamoviča vyjšaŭ užo ŭ 1948 hodzie.
— Usio ž praz try hady paśla pieramohi. Kropka na vajnie była pastaŭlenaja, i pačałosia asensavańnie. Što da vajny va Ŭkrainie, to my niejak adnaboka jaje ŭsprymajem. Usprymajem jak čytačy Remarka i Bykava, a tam vajna zusim inšaja. Tam vajna ŭ peŭnaj stupieni internetnaja. Voś vam sytuacyja prosta z natury. Na miažy z DNR siadzić bajec dobraachvotnaha bataljona. Jon sam z Daniecka, a jaho rodny brat — idejny prychilnik «ruskoho mira», vajuje suprać jaho. Jany ŭžo adzin adnaho praklali jakimi tolki možna strašnymi słovami. Ale pry hetym jany siadziać i listujucca «Vkontaktie»: «Saško, praz sorak chvilinaŭ vas abstralajuć, sychodź». — «Andrej, zaŭtra budzie začystka, skažy ŭsim, chto z našaje klasy». Adzin vajuje za Ŭkrainu, druhi — za mityčnuju DNR, ale pry hetym dbajuć adzin pra druhoha jak svajaki.
— Ale zamirycca jak svajaki nia mohuć. Na vašu dumku, jak doŭha jašče tryvaćmie hety kanflikt na Danbasie?
— Va Ŭkrainie siarod ludziej, jakija vajujuć na ŭschodzie, isnuje dumka, što hety kanflikt skončycca ci ŭ Užharadzie, ci va Ŭładzivastoku. A na maju dumku, usio zakončycca tolki tady, kali Rasieja sapraŭdy razvalicca, ci kali tam źmienicca ŭłada. Ale, miarkujučy pa nastrojach, jakija ciapier panujuć u Rasiei, miru ŭ blizkaj perspektyvie čakać nie vypadaje. Na vialiki žal, kanflikt raźličany nadoŭha.
— Vy ŭžo zhadali svaju knihu «Muzy i śvińni», jakuju scenzuravali ŭ mienskim vydaviectvie. Siarod jaje hierojaŭ — dzied Tałaš, Uładzimier Mulavin i druhija realnyja persanažy, jakija traplajuć u roznyja kamičnyja sytuacyi. Kažuć, dzied Tałaš byŭ niezadavoleny tym, jak jaho pakazaŭ Jakub Kołas u apovieści «Dryhva». U vas dzied zašuhaŭ paŭ-Maskvy, trapiŭ na pryjom da Stalina… Vam by jon padziakavaŭ, jak vy ličycie?
— Litaratura nia pišacca dziela padziaki. Ź dziedam Tałašom usio tak i było. Jon sapraŭdy, trapiŭšy ŭ Kreml, paprasiŭ, navat zapatrabavaŭ u tavaryša Stalina skurany doŭhi płašč. Kab źvierchu zastałasia marynerka, a z krysa možna było pašyć boty. Hetuju historyju ja viedaju ad Mai Michajłaŭny Klimkovič — maci majho kuma, siabra i suaŭtara. Padčas vajny jana akurat žyła ŭ hateli «Maskva», čuła i bačyła ŭsio na svaje vušy i vočy.
— Niahledziačy na ŭsiu «stabilnaść», pieravažnaja častka biełaruskaj moładzi maryć źjechać ź Biełarusi. Jak zrabić tak, kab maryła žyć i pracavać dla svajoj krainy?
— Treba šmat što pamianiać. Kali skazać koratka, dyk treba najpierš pazbavicca kazionnaha patryjatyzmu. Jon u vypadku čaho nam nie dapamoža. Nieabchodna rastłumačyć toj samaj moładzi, što radzima — heta nia ściah nad harvykankamam i nie nadpisy na biłbordach «ja lublu Biełaruś». Radzima — heta ziamla, pa jakoj my chodzim, heta mahiły našych dziadoŭ, heta naša mova, heta naša historyja, heta naša škoła. Sapraŭdny patryjatyzm idzie nie ad ściahoŭ, masavych śviataŭ i hopnikaŭ ź pivam u rukach, jon — suma ŭsich pieraličanych składnikaŭ.