Dva idyjoty, što zaminajuć biełaruščynie
Piša Siarhiej Dubaviec.
Adna prablema mnie jak veb-redaktaru mulaje voka z dnia ŭ dzień. I tak mulaje, što až dastała, piša Siarhiej Dubaviec u svaim błohu na sajcie radyjo «Svaboda».
Siarod ananimnych kamentataraŭ na biełaruskuju temu vyłučajucca dva asablivyja idyjoty.
Adzin paŭtaraje, što «rodnoj jazyk biełorusov russkij» (usie nehry nasamreč biełyja), druhi – što ŭsie niekachepisty – hebjo i pseŭdy (chto nie fanat Paźniaka – vorah biełaruščyny «navierniaka»).
Idyjoty tamu i kidajucca ŭ vočy – niby pad nohi na kožnym kroku – tak šmat i šmat dzie pišuć hetyja dvoje. Ja b nie źviartaŭ na ich uvahi – jak na idyjotaŭ (što bolšaść i robić), kali b jany nie vykonvali aberacyjnaje funkcyi, nie zakryvali svaimi ciełami samuju temu pašyreńnia biełaruščyny – jak (dziakujučy im) idyjockuju.
Možna lohka spračacca z fantomami «ruskamoŭnaj biełaruskaj kultury» ci «niecikavaj biełaruskaj litaratury», razumiejučy ich traŭmatyčnaje pachodžańnie. U kožnym razie, heta našy intelektualnyja prablemy.
Ź idyjotami spračacca niemahčyma, bo jany «tak zadumanyja». Idyjot pazbaŭleny pačućcia miery i humaru, što vyklučaje mahčymaść jakoj-kolviek intelektualnaj sprečki. Idzi aspreč, što «ŭsie nehry nasamreč biełyja».
Tema pašyreńnia biełaruščyny zajmaje mianie bolš za try dziasiatki hadoŭ. Niechta supraćstajaŭ hetamu pašyreńniu zaŭsiody, najpierš – ułada.
Formuła zvodziłasia da taho, kab nia toje što zhańbić biełaruščynu, ale – «zakryć temu». Kali adnojčy ŭ savieckija časy paet Minkin uskočyŭ byŭ na aficyjnuju trybunu z pramovaju za biełaruskija škoły, reakcyja partyjnaha sakratara była absalutna idyjockaja – «začiem on eto hovorit?!».
Sa źjaŭleńniem internetu hety idyjot nikudy nia źnik, ale da jaho dadaŭsia druhi, jak by supraćlehły, ale pa-sutnaści toj samy, jaki ŭžo 20 hadoŭ zahaniaje biełaruščynu ŭ BNF. I nielha skazać, što biespaśpiachova.
Niadaŭna karespandentcy «Našaj Nivy», jakaja pryjšła ŭ RUUS uładkoŭvacca na pracu, tam schodu tak i skazali – beneefaŭka, usiaho tolki za jaje biełaruskuju movu.
Treba razumieć, što meta ŭ dvuch idyjotaŭ (ci ŭ tych, chto za imi staić) – adna: kab biełaruščyna nie pašyrałasia. Pieršy dałdonić, što jana niepatrebnaja, bo ničoha nia vartaja, druhi – što jana až nastolki vartaja, što naležyć tolki rycaram ordena «26 bakinskich kamisaraŭ», pry hetym usie astatnija – falšyvyja zapradancy.
Kudy tabie, Vasia, z tvaim kolišnim členstvam u VŁKSM, pa-biełarusku razmaŭlać! Sunimisia.
Mabyć nia varta kazać, što kultura i mova vyšej za palityku, za dziaržaŭnyja ŭstanovy i niefarmalnyja zhurtavańni. Što manapolii na ich nia moža mieć nichto. Što adstojvańnie pravoŭ biełaruščyny – heta zusim nie adstojvańnie pravoŭ na manapoliju na jaje.
Napeŭna ž bolšaść narodu hetych dvuch idyjotaŭ identyfikavała. Apaznali i pastaralisia niezaŭvažanymi prajści mima, kab nia mieć ničoha ahulnaha. Ani ź imi, ani ź biełaruščynaj.