Biełaruskija abrady, arnamienty i biełaruskaja mova paŭsiul. Jak naščadak pierasialencaŭ zrabiŭ siało kala Bajkała znoŭ biełaruskim, i čamu heta moža chutka skončycca
U hłybokaj sibirskaj tajzie, dzie da bližejšaha bujnoha horada jechać niekalki hadzin, na draŭlanych damach visiać šyldy z čyrvonym biełaruskim arnamientam, nadpisy na biłbordach i budynkach vykanany pa-biełarusku, a miascovaje kiraŭnictva ładzić tradycyjnyja biełaruskija abrady. Heta nie dekaracyja dla filma, a realnaść adnaho sibirskaha siała, jakoje trymajecca vyklučna na ŭpartaści adnaho naščadka biełaruskich pierasialencaŭ, jaki śviadoma baronić svaje karani.
Biełaruski abrad «hukańnia viasny» ŭ Turhienieŭcy. Na zadnim fonie nadpis pa-biełarusku «Turhienieŭka — napierad!» Fota: «Potok»
Rasijskaje vydańnie «Potok» apublikavała vialiki repartaž pra 44‑hadovaha Viktara Sinkieviča, kiraŭnika sibirskaj vioski Turhienieŭka ŭ Irkuckaj vobłaści.
Sibirskaja biełaruščyna
Hetaje pasielišča ŭ 1909 hodzie zasnavali biełaruskija pierasialency, jakija rušyli na ŭschod padčas stałypinskich reformaŭ. Siońnia Sinkievič — apošni vybarny kiraŭnik vioski, pakolki rasijskaja reforma miascovaha samakiravańnia chutka likviduje hetuju pasadu.
Adnak samy cikavy płast hetaj historyi — toje, jak miascovy čynoŭnik pieratvaryŭ depresiŭnuju terytoryju ŭ sapraŭdny kulturny aazis, dzie biełaruskaja identyčnaść nie prosta vyžyvaje, a kanstrujujecca nanova.
Viktar Sinkievič — naščadak biełaruskich pierasialencaŭ, jakija pierajechali ŭ Turhienieŭku pa reformie Stałypina. Fota: «Potok»
Pracoŭnaje miesca Viktara Sinkieviča abstalavanaje nie ŭ kłasičnym kabiniecie z rasijskim ściaham, a ŭ madelnaj biblijatecy. Siarod palic z komiksami i encykłapiedyjami asobny stełaž całkam adviedzieny pad knihi na biełaruskaj movie. Navat raśliny tut stajać u vazonach, azdoblenych biełaruskim nacyjanalnym arnamientam. Taki ž čyrvona-bieły ŭzor upryhožvaje numary na ŭsich damach uzdoŭž hałoŭnych vulic Turhienieŭki.
Madelnuju biblijateku ŭ siale adkryli ŭsiaho niekalki hadoŭ nazad. Raniej u budynku była kałhasnaja krama, ciapier jaho ścieny Centra biełaruskaj kultury ŭpryhožvajuć biełaruskija arnamienty. Fota: «Potok»
Sam kiraŭnik u volny čas začytvajecca biełaruskamoŭnaj litaraturaj, choć i pryznajecca, što robić heta sa słoŭnikam. Bolš za toje, u Sinkieviča prychavanaja cełaja skrynia vydańniaŭ pa-biełarusku, jakuju jon płanuje raspakavać tolki tady, kali jahonyja kiraŭničyja paŭnamoctvy kančatkova skončacca.
Biełaruski abrad «hukańnia viasny» ŭ Turhienieŭcy. Na zadnim fonie biłbord pa-biełarusku «Kvitniej Turhienieŭka» Fota: «Potok»
Jahonaja pryncypovaja pazicyja prajaŭlajecca i ŭ instytucyjanalnych krokach: u 2022 hodzie, pieraabirajučysia na druhi termin jak samavyłučeniec, jon aficyjna zarehistravaŭ hramadskuju arhanizacyju «Biełarusy Bajandajeŭskaha rajona».
Akramia taho, dziakujučy jahonym namahańniam, Turhienieŭka stała pieršaj sielskaj terytoryjaj u rehijonie, jakaja zaklučyła pahadnieńnie ab pabracimstvie z zamiežnym pasieliščam — biełaruskim ahraharadkom Motal Bresckaj vobłaści, adkul u Sibir pieryjadyčna pryjazdžajuć hości.
Ścieny Centra biełaruskaj kultury ŭpryhožvajuć biełaruskija arnamienty. Jość niekalki viersij, čamu siało nazyvajecca Turhienieŭka: mahčyma, u honar piśmieńnika Ivana Turhienieva, inšy varyjant — ziamlu biełaruskim pierasialencam vyłučaŭ čałaviek pa imi Turhen. Fota: «Potok»
Biełaruskaja aŭtentyka suprać biurakratyi
Biełaruskaja kultura ŭ vioscy prysutničaje nie tolki ŭ vyhladzie artefaktaŭ, jana žyvaja. Viasnoj u Turhienieŭcy tradycyjna pravodziać tradycyjnaje biełaruskaje «hukańnie viasny». U centry vioski staviać štučnuju biarozu, upryhožanuju papiarovymi hirlandami i śpiečanymi ptuškami-žavarankami.
Žonka Viktara, Natalla, apranaje doŭhuju klatčastuju spadnicu i viadzie karahod-«marazulu», u jakim udzielničajuć nie tolki etničnyja biełarusy, ale i miascovyja buraty.
Abradnaść vytrymlivajecca z dakładnaściu etnohrafaŭ. Na śviacie staršakłaśnica zakopvaje ŭ śnieh hliniany harščok ź jačnaj kašaj. Potym palać nievialikuju lalku-śniahurku. Zhodna ź biełaruskimi pavierjami, jakija tłumačyć adnaviaskoŭcam Natalla, u hety ahoń treba kidać staryja rečy, kab pazbavicca ad usiaho kiepskaha ź minułaha hoda.
Siaredni syn kiraŭnika siała, dziesiacikłaśnik Aleh Sinkievič, ličyć siabie biełarusam i nosić vyšyvanku. Fota: «Potok»
Siaredni syn kiraŭnika, dziesiacikłaśnik Aleh, jaki nadziavaje vyšyvanku pad čornuju bajku z kibierpankaŭskim čerapam, dapamahaje raspalić vohnišča, jakoje dzieci kamientujuć zachoplenym krykam: «Usio zhareła, adna kasa zastałasia!». Zaviaršajecca ŭsio supolnym smažańniem jaječni na vohniščy, pryčym nieŭtajmavanyja dzieci vypivajuć syryja jajki prosta sa škarłupiny.
Biełaruski abrad «hukańnia viasny» ŭ Turhienieŭcy. Fota: «Potok»
Zachavańnie histaryčnaj praŭdy dla Sinkieviča — pytańnie pryncypu, što časam pryvodzić da kanfliktaŭ z rajonnymi ŭładami.
Kali ŭ etnahrafičny muziej susiedniaha rajonnaha centra Bajandaj pieravieźli aryhinalnuju biełaruskuju chatu, Viktar byŭ aburany tym, što muziejščyki pabialili jaje znutry. Jon naŭprost vyhavaryŭ dyrektaru, što biełarusy nikoli nie bialili damy ź siaredziny.
Adnak mer rajona, etničny burat u niekalkich pakaleńniach, nastajaŭ na svaim, bo ŭ jaho było ŭłasnaje «bačańnie» taho, jak pavinna vyhladać biełaruskaja chata.
Kanflikt identyčnaściaŭ
U turhienieŭski etnahrafičny muziej byłyja vučni prynosiać z domu pradmiety, źviazanyja ź biełaruskim pobytam. Fota: «Potok»
Miascovy etnahrafičny muziej u samoj Turhienieŭcy — jašče adzin centr zachavańnia pamiaci. Na ŭvachodzie tam visić śpis pieršych biełaruskich pierasialencaŭ z 55 čałaviek, siarod jakich paznačanaja tolki adna žančyna. Byłyja školniki na vypuskny tradycyjna dorać muzieju pradmiety chatniaha sialanskaha pobytu.
U ekspazicyi harmanična suisnujuć draŭlany łožak pačatku XX stahodździa, jaki pryvieźli ŭ razabranym vyhladzie niepasredna ź Biełarusi, tkacki stanok (krosny) i vyšyty kryžykam partret Lenina.
Pry hetym Sinkievič nie maje iluzij nakont tatalnaj biełarusizacyi nasielnictva. Jon adkryta pryznaje, što biełaruskuju kulturu ŭ vioscy jon z paplečnikami šmat u čym «aktyŭna nasadžvaje». Kali jahony syn Aleh upeŭniena ličyć siabie biełarusam, to zvyčajny siamikłaśnik, jaki siače drovy ŭ susiednim dvary, pryznajecca žurnalistam, što biełarusam siabie nie adčuvaje i na śviaty nie chodzić.
Biełaruski abrad «hukańnia viasny» ŭ Turhienieŭcy. Fota: «Potok»
Biełaruski abrad «hukańnia viasny» ŭ Turhienieŭcy. Fota: «Potok»
Jak zaŭvažaje sam Viktar, kali administracyja pierastanie rabić śviaty, nieba na ziamlu nie ŭpadzie, bo bolšaści ludziej heta prosta nie treba, jany addajuć pieravahu bolš zvykłaj rasijskaj Maślenicy.
Ale dla Viktara heta pytańnie ŭłasnaj misii. Jahony pradzied kaliści vysiakaŭ tut tajhu, kab pabudavać viosku, i ciapier apošni kiraŭnik Turhienieŭki staić pierad vybaram.
Kali jahonaja pasada budzie kančatkova likvidavanaja dziaržaŭnaj mašynaj, jamu zastaniecca albo razvodzić kurej i zmahacca ź vietrakami, albo pryniać prapanovu svaich biełaruskich pabracimaŭ.
Jany ŭžo daŭno kličuć jaho pierajechać u Motal, abiacajučy słužbovuju kvateru, haz i haračuju vadu — usio toje, čaho jon tak i nie zmoh vybić dla svajho sibirskaha biełaruskaha vostrava.
Biełaruskaja nacyjanalnaja kultura zdolnaja kvitnieć navat u ledzianoj tajzie, ale tolki datul, pakul tam jość sapraŭdny haspadar, jakomu dziaržava nie zaminaje.